Vrijeme i ljubav

Prošlo je već neko vrijeme otkad smo se zadnji put vidjeli. Fali mi tvoje lice. Tvoj glupi smješak. Poljubio me jučer. Sledila sam se. Hodala sam kući prazna, s osjećajem kao da sam te prevarila. Nisi mi izlazio iz glave, osjećala sam se kao da se gušim. Utapam u emocijama, a opet toliko sam prazna. Nema te.. već danima, tjednima, mjesecima. Zašto se onda osjećam kao da si i dalje tu? Jebi se. Mrzim te. Mrzim tvoje lice, tvoje usne, tvoj smješak, tvoj auto, tvoj predivan parfem. Način na koji mi je ispunjavao nosnice. Okupirao mozak. Mrzim ga ponovno osjetiti na strancima. Kako bih samo voljela opet reći tvoje ime na glas. Kako bih voljela dragati ti lice i ljubiti te dok se smiješ. Zuriti zaljubljeno u tebe dok me ne poljubiš. Fališ mi. Na toliko mnogo načina. Ne znam zašto mi nisi dao priliku da te volim. Sve je bilo tako dobro i onda odjednom "nisam cura za tebe"? Ne znam, ne znam.. samo sam ti htjela govoriti koliko te volim do kraja života. Dok nam vrijeme ne stane i preko toga.

ponedjeljak , 21.12.2015.

01:07 , Komentiraj { 1 } - # - Print

Ne možeš imati dvije igračke.
Jednu čuvati u rezervi dok se malo poigraš s drugom.
Dok ne odlučiš s kojom ti se bolje igrati.

Koja ti bolje paše?
S kojom ti je zabavnije?
Koja je ljepša?

S kojom se bolje ljubiti?
Koja duže trpi tvoje igrice?
S kojom je ugodnije spavati?

Ne možeš imati dvije.
Ljudi nisu igračke.







Tko smo mi zapravo? Jesmo li mi ono što naš facebook profil pokazuje? Jesmo li mi ono što "šeramo" na društvenim mrežama? Jesmo li mi citati koje stavljamo u opise slika? Jesmo li mi pjesme koje dijelimo kad smo tužni, sretni, ljuti, razočarani ili sve od navedenog? Jesmo li mi išta od toga? Ljudi uvijek kažu, "ono si što jedeš". Jesam li i ono što govorim da jesam na društvenim mrežama? Zašto nitko nikad ne kaže, ono si što si na fejsu? Zato jer svi jako dobro znaju da to nije istina. Da, moji statusi, slike, pjesme, linkovi i postovi govore nešto o meni. Načinu na koji razmišljam, živim i gledam ovaj svijet. Ali u principu ne prikazuju moj život i ono što sam stvarno ja. Moj, tvoj, njihov život nisu zabavni izlasci, kave, skupi pokloni i lijepe odjevne kombinacije. To su sve namještene fotografije, varanje ljudi koji te prate i lajkaju tvoje slike. Zašto se ne slikamo onim danima kad smo kod kuće, raščupani, nedotjerani, u pidžamama sa vrećom čipsa? Zašto to ne pokažemo svijetu? Jer više nije zanimljivo. Više sami kao bića nismo zanimljivi. Treba nam sto popratnih ljudi, stvari i događaja da bi se osjećali važnije i ispunjenije. Dovoljni smo sami sebi, dovoljna si, dovoljan si. Dovoljni smo. Ne treba ti ništa i nitko na ovom svijetu da bi bio cijeli. Da bi se osjećao kao potpuna cjelina. Ti jesi cjelina, ti nisi dio. Nitko i ništa te ne treba nadopunjavati. I tu je greška. Tu griješimo u odgoju naše djece, govoreći im kako je bit života postići nešto, pronaći nekog, udati se i oženiti, imati djecu i obitelj. Voljeti. Uporno tražimo nekog da nas voli i nekog kog ćemo voljeti. NE. Ne mogu više, umorna sam. Umorna sam od polaganja nada u nekog tko praktički ne postoji. Da, dobro si me čuo. NE POSTOJIŠ. Takvo nešto se ne može naći i kao takvo ne postoji. Šta mi mislimo da netko takav sjedi negdje sada, ispija kavu dok mi ovo čitamo? Nije se rodila osoba koja je nekoga voljela. Svi smo se rodili prazni. Kao čisto bijelo platno, spremno da se ispuni idejama umjetnika. Samo što smo u ovom slučaju mi sami i platno i umjetnici. Sami slikamo po sebi, čineći se posebnima. Po putu nas netko zavoli, ali treba proći taj put. Sami stvaramo osobe koje nas vole. Sami određujemo tko će nas voljeti. Sami dajemo nekome za pravo da nam može reći da nas voli. Ali, pazite, pomno birajte ljude. Jer ima onih koji će vas zavarati. Reći vam da vas žele voljeti, ali u stvarnosti oni to ne mogu. Tko su ti ljudi? Jako ih je lako prepoznati. Takvi ljudi ne znaju voljeti ni samog sebe.

"One of the cruellest things you can do to a person is make them feel like home, when to you they are only temporary."





Je li slučajnost što ti i ja, kao dva različita svijeta, živimo po istom načelu? Jesam li te slučajno upoznala, baš sada u svom ovom kaosu, na najvećem raskrižju svog života? Ne samo da sam ja na raskrižju, već si i ti. Potpuno izgubljen i potresen, neodlučan. Ne vidiš izlaz iz situacije u kojoj se nalaziš. Ne mogu ti pomoći, ne dozvoljavaš mi. Ne puštaš me blizu, a opet preblizu smo. Koja je svrha tvojih lijepih riječi, poljubaca i zagrljaja? Zašto mi govoriš da voliš moje ruke, da me voliš ljubiti, provoditi sate sa mnom? Zašto si maknuo privjeske sa unutarnjeg retrovizora nakon što sam rekla da mi nije jasno zašto ga ljudi natrpaju s privjescima? Zašto si me vozio kući kad sam mogla na autobus? Zašto mi govoriš da ti se sviđam? Zašto, kad i dalje voliš nju, ne ostavljaš ju, puštaš ju u svoj krevet, spavaš pored nje sa isprikom "sve je to navika, ne znam kako se iz toga izvući". Znaš ti jako dobro mili..jako, jako dobro. I tako već mjesec dana, hranim se od tvojih obećanja i lijepih riječi i sitnica koje činiš za mene. (Jer znaš da više cijenim male stvari) Pukne te s vremena na vrijeme i postaneš grub.. govoriš mi ono što znaš da ne želim čuti, a i ti sam to ne misliš. Kažeš mi da me ne znaš, da mi ne možeš vjerovati. Ja jako dobro znam da se povjerenje mora zaslužiti, ali isto tako znam da do sad nije bilo razloga da ja tvoje ne zaslužim. Isprike, samo isprike. Pitao si me zašto sam tužna danas? Zato što sam našla vaše slike od prošlog tjedna, gdje ležite u krevetu zagrljeni, sjedite skupa u autu.. zar ne bih to trebala biti ja na tim slikama? Šutiš mi o svemu tome, ne znaš da sve znam, sve vidim i sve osjećam. Možda činim krivu stvar što ostajem s tobom i trudim se oko tebe. Ne želim ništa nikome uništavati. Ti si rekao "to je sve već odavno uništeno". Zašto se onda držiš za ostatke ljubavi, zašto ako si već toliko dugo nesretan? Zašto kad ispred tebe stoji netko kog si očito toliko dugo čekao? Tko još na spomen Spidermana počne pjevati Spiderpig? Tko osim nas dvoje..? Govoriš mi da živiš po načelu "nikada ne učini drugome ono što ne želiš da drugi učine tebi", želiš mi reći da ti nebi smetalo da ja tebi sad, ovdje činim isto? "Ja to ne bi mogao podnjeti", zašto me onda tjeraš da ja to podnosim? Postavio si mi nedavno niz pitanja koja te brinu, nisam ti dala odgovor. Nikad ti ga ni neću dati jer smatram da iz mog ponašanja i mojih riječi, možeš dobiti sve odgovore. Samo ću ti reći da u tebi vidim opasnost. Kad sam te upoznala trebalo ti je na čelu pisati da si opasan po život, moj život. Zašto? Jer vidim da bi moja ljubav prema tebi mogla biti fatalnija od fatalne. Zašto na određenim ljudima ne stoje takvi natpisi? "Oprez, opasno po život. Oprez, slomit će ti srce. Oprez, prejako ćeš ga zavoljeti".







Život nas često odvede u čudne smjerove. Evo meni se upravo to dogodilo. Kroz zadnje tri godine, toliko se toga promijenilo. Najviše kroz zadnjih godinu dana. Puno sam se razvila, puno sam naučila o sebi. Puno velikih odluka donjela. U moj život su ušli novi ljudi, neki stari izašli. Odrasla sam. Nekako u sekundi, samo se dogodio klik u mojoj glavi i odrasla sam. Riješila se starih demona i dobila nove. Naučila koliko vrijedim, zaaboravila koliko vrijedim i nakon svega opet se podsjetila i uvidjela svoju veličinu. Ove godine sam se riješila puno strahova. Nadišla veliki broj vlastitih granica i istjerala se van svoje comfort zone. U zadnjih mjesec dana sam osvojila prvo mjesto u regiji na Gastru, otisla na državno istog u Biograd i ušla u top 10 u državi. Također, otišla sam i na još jedno državno, ušla u top 5 i osvojila put u Budvu na međunarodno natjecanje. Zaljubila sam se ko budala i dala mu srce na pladnju. Odbio me nakon tri mjeseca jer se nije zaljubio u mene. Nisam plakala, nisam bila tužna. Shvatila sam to kao lekciju, sagledala sve pozitivno. Nitko ne zaslužuje polovnu ljubav. Svatko zaslužuje da ima nekog tko ga voli. Potpuno i kompletno. I nikada, ali NIKADA se nemojte zadovoljiti sa manje koliko god vi voljeli tu osobu. Zaslužujete ljubav, zaslužujete veće i više. Zaslužujete nekog tko je lud za vama, a i taj netko zaslužuje da bude lud za nekim. Stoga nemojte sebi ni drugima uskraćivati potpunu ljubav. I ta saznanja su me ispunila. Tu sam shvatila koliko sam zapravo zrelo pristupila svemu tome i koliko sam se promijenila. Teško je čuti da si "sve što je ikada tražio", da "zaslužuješ sve na svijetu", da "si predivna i najbolja i prekrasna", da mu "pašeš po svemu, ponašaš se točno kako mi treba i paše, ali ja ne znam šta fali, zašto nemam osjećaja prema tebi na način na koji ti imaš prema meni", nije lijepo čuti da je njemu inače tri mjeseca dovljno ne da se zaljubi - već da zavoli osobu. Nije lijepo, ali sve sam progutala i donjela gore navedene spoznaje. Nisam to zaslužila. Nije vrijedno suza. Uložila sam vrijeme, trud, probala sam. Bila sam sretna i bilo mi je ljepše nego ikad do sad na sve načine. I to treba pamtiti i u tome treba uživati. Sve što nam se događa u životu je ili nagrada ili lekcija. Sve je s razlogom. Nemojte zanemarivati takve stvari, učite iz njih. Jer samo vi se možete naučiti kako se nositi i kako živjeti svoj život. Jer kao što i posvojna zamjenica kaže - vaš je, nije moj, nije njegov, nije njezin, tvoj je. Točno tvoj! I samo se ti možeš naučiti. Uči, ne daj se, prelazi svoje strahove, izađi iz vlastite kože, diši duboko i viči jako jako glasno ako ti tako želiš. Ljubi, grli, voli. Stavi svoje srce na pladanj. Tomu život i služi. Da se unesemo do maksimuma. Čemu inače trud?